Plamenjača vinove loze - Plasmopara viticola

Uzročnik je uvezen u Europu iz Sjeverne Amerike vjerojatno na američkim Vitis vrstama koje su se tada masovno uvozile jer su se koristile kao podloga otporna na filokseru. U Europi se prvi puta pojavila 1874. godine ali je opisana nekoliko godina kasnije 1878. godine nakon jačeg izboja u Francuskoj. Iz Francuske se proširila na ostale dijelove Europe koji imaju vinogradarske površine. U kontinentalnim dijelovima Hrvatske plamenjača se pojavila 1882. godine, a u Dalmaciji 1885. godine. S obzirom na podatke od Vossa iz 1880. godine plamenjača je u na području Hrvatske vjerojatno postojala i ranije. Danas je ta bolest prisutna u svim dijelovima svijeta koji imaju tradiciju uzgoja vinove loze no postoje iznimke u nekim dijelovim Čilea, Afganistana te savezne države Kalifornije u SAD-u. Štete su bile velikih razmjera sve do formiranja prognoznih službi i napretka u razvoju novi sistemičnih fungicida kada su se štete znatno smanjile. Iako je ostvaren veliki napredak na području zaštite od te bolesti ipak postoje izravne štete koje iznose 3,4% u prosijeku, a variraju od 1-11,5% što uvelike ovisi o rasporedu oborina tijekom vegetacije. (Izvor: Cvjetković, B. 2010.: Mikoze i pseudomikoze voćaka i vinove loze)

Simptomi

Znakovi bolesti mogu se pojaviti na svim zelenim dijelovima biljke. Prvi simptomi se javljaju na listovima i to onima koji su najbliže tlu. Simptomi variraju s obzirom na temperaturu koja vlada u vinogradu tijekom inkubacija a mogu se podijeliti u tri skupine:

Prva skupina:

Kada nakon momenta infekcije nastupe temperature od 21-24°C. Tada je razdoblje inkubacije jako kratko i može trajati 4-5 dana. Kod takvih uvjeta na naizgled zdravom zelenom djelu plojke nastaju organi koji nose spore i zoosporangij u obliku prljavo bijelih nakupina bez prethodne pojave simptoma poznatog kao „uljna mrlja“

Druga skupina:

Kod prosječnih temperatura od 13,5-16°C inkubacija traje 7-10 dana. Kod tih temperatura na plojki lista nastaju nešto svjetlija do žuta ovalna područja. Taj se simptom zove „uljna mrlja“ i jer podsjeća na mrlju koja nastane kada ulje dođe na papir. Mrlje se nakon nastanka postupno povećavaju i dosežu promjere od 1-3 cm. Nakon inkubacije porastom vlage zraka na više od 90% s donje strane lista na mjestu mrlja nastaju sporangiofori i zoosporangij. Ako se nakon pojave mrlja dogodi da temperature zraka porastu stvaranje sporonosnih organa se može odgoditi.

Treća skupina:

Od kasnih sekundarnih zaraza na starim listovima nastaju žuta do crvenkasta polja obrubljena žilama, formirajući mozaik sa zelenim zdravim dijelovima lista. Na naličju lista za vlažna vremena nastaje bogata sporulacija.

Pjege nastaju na nekoliko mjesta na plojki lista ali kada je zahvaćen veći dio plojke list otpada. Otpadanje lišća može nastupiti već krajem srpnja pa čokot ostaje s manje lišća na sebi. Otpali listovi su izvor zaraze za ostale organe. Mladice se rijetko zaraze, a ako se to i dogodi onda je to kada su duge 10-15 cm a to se očituje nastajanjem bijele prevlake sporonosnih organa i sporangija s oskudnim oslobađanjem spora.  Slični su simptomi opisani i na viticama. Na zaraženim dijelovima tkivo odumire i poprima razne nijanse smeđe boje. Ako je mladica zaražena većim djelom ona se suši. Kod zaraze cvijeta, cvjetna kapica može biti zaražena i prije no što se cvijet otvori. Ona tada poprimi smeđu boju i osuši se. Zatim zaraza prelazi s kapice na cvijet te se on također suši. Kada je vrijeme vlažno na cvatu se mogu pojaviti sporangiofori sa zoosporama pa dio cvata ili cijeli cvat bude prekriven bijelom presvlakom. (Izvor: Cvjetković, B. 2010.: Mikoze i pseudomikoze voćaka i vinove loze)

Uvjeti za infekciju

Lišće mora biti razvijeno i promjera 4-5 cm ili mladice koje su dužine veće ili jednake 10 cm. Srednja dnevna temperatura se mora kretati više ili jednako 11°C u trajanju od 24 h. Oborine mora pasti najmanje 10 mm/m2 u 24 h ili suma oborina kroz 2-3 dana mora biti veća od 13 mm/m2. Vlaženje biljnih organa mora biti najmanje 6 h a relativna vlaga zraka nakon oborina mora iznositi najmanje 70%. Naravno, moraju postojati klijave spore koje pri tim uvjetima mogu ostvariti infekciju. Uvjeti sekundarne zaraze se ostvaruju umnoškom sati vlaženja lista s pripadajućom temperature zraka. Kada ta vrijednost iznosi minimalno 50 tada postoji vjerojatnost razvoja sekundarne infekcije.

Strategija zaštite

Sve sorte vinove loze koje se uzgajaju u Hrvatskoj su podjednako osjetljive na plamenjaču vinove loze. Vinogradi na nižim terenima i tlima koja zadržavaju vlagu su jače napadnuti bolešću. Manje prozračni položaji, gusto zasađeni nasadi i oni pregnojeni dušikom ili jače opterećeni nasadi (uzgojni oblik zavjesa) su osjetljiviji na napad plamenjače. Kada govorimo o strategiji zaštite uvijek je dobro napomenuti da pravovremena dojava o mogućnostima infekcije uvijek puno znači. Prognozni modeli za ovu i mnoge druge bolesti su se razvijali i još uvijek se razvijaju pa tako i Pinova Meteo stanica unutar svog PinovaSoft programa ima implementiran prognozni model za plamenjaču vinove loze. Taj model na temelju izmjerenih vrijednosti iz vinograda šalje obavijest korisniku s upozorenjem da postoji opasnost od infekcije plamenjačom. Korisnik tada točno zna kada tretirati i štitit svoju proizvodnju od ove devastirajuće bolesti.

Uz pravovremenu informaciju potrebna su zaštitna sredstva koja su podijeljena u skupine, a među njima ima znatnih razlika  (tablica 1.) Tijekom jedne sezone se ne preporučuje korištenje pripravaka iz iste skupine više od tri puta. Bakreni fungicidi se u integriranom vinogradarstvu ograničavaju na primjenu 3-4 kg djelatne tvari tokom godine po hektaru, što znači najviše dvije aplikacije pojedinačnih ili kombiniranih bakrenih pripravaka u proizvodnoj sezoni.

Tabela 1. – Karakteristike fungicida za suzbijanje plamenjače na vinovoj lozi (dopunjeno prema Cvijetković, 1998.)